The other side of this story...

"Mama, tata, Emily je totalno pukla." , veselo je objavila Zoe za večerom.
"Šuti.", promuljala sam pokušavajući ju lupiti nogom ispod stola.
"Zoe...Zašto to misliš?" , nasmijala se mama.

Zoe me gledala, imala je onaj pogled koji kao da govori "Hmm...što dobijem ako šutim?".
Pogledala sam ju iskosa, stisnula sam oči pokušavajući joj dati do znanja šta bi joj se moglo dogoditi ako krene sa pričom dalje. Ona se samo nasmijala. Obožavala je imati kontrolu nad ljudima, a kad je po tko zna koji put sama sebi dokazala da je sposobnija od mene samo se nasmijala svojim savršenim osmjehom. Zločesto dijete.

"Ah tek tako..." , nacerila se ostavivši večeru i potrčavši u svoju sobu.

***

"Opet to radi. Ovo postaje naporno, sve što napravim ide govoriti starcima!", vikala sam u slušalicu u svojoj sobi.
"Ma daj nije baš taka." , nasmijala se Ellie, svojim uvijek smirenim glasom.
"Ellie!! Pa na čijoj si ti straniii??"
"Haha tvojoj naravno al malkice pretjeruješ."
"Misliš..?" , pitala sam ju tiho...Poklopila sam,ustala s kreveta i krenula prema ogledalu.

Izgledala sam skroz normalno..Oči su mi bile zelenije nego inače..Al tako je uvijek kad sam tužna..ili zbunjena. Ja sam kao onaj prsten koji ti pokazuje raspoloženje. Sad nisam znala kako se osjećam , zbunjeno je bio najbolji opis. A onda ipak...U ogledalu sam vidjela samo sebe, to je bilo dobro,u glavi sam još uvijek čula njega kako izgovara svoje ime...William...

"William!" , viknuo je netko iza mene.

Skočila sam sa stolice od straha.Udahnula sam zrak kako bi vrisnula a onda sam iza sebe u ogledalu vidjela Zoe...Previjala se od smijeha.Odjednom sa se osjetila užasno glupo, moja trinaestogodišnja sestra već me treći put danas natjerala da skoro padnem u nesvijest od straha.

"Zoe! Ja tream stvarno pričati s tobom!" , viknula sam.

***

Angie se smijala. Nije shvaćala lijepotu, savršenstvo onoga što nas je okruživalo. Angie se smijala jer Angie ne zna plakati. Angie ne zna patiti. Angie je vesela osoba. Angie s promjenila.

Osoba ispred mene nije bila Angie koje sam se ja sjećala. Pokraj nje je sjedao William, gledao ju je pažljivo. A onda joj dodirnuo ramena kao u nekom starom filmu , kao na usporenoj snimci.Pogledala ga je slabašno se osmjehnula a onda opet pognula glavu.

"Emily pokreni se!", gurnula me Ellie a ja sam kao u transu pala za naprijed, skroz nesvjesna toga da padam, nesvjesna boli.
"Emily!!??" čula sam njen zabrinut glas. Osjetila sam zrak oko sebe al nisam bila svjesna.

"Emily!!??"
"Emily!!??"
"Emilyyy!!!!!"

Prvi put sam ga vidjela mjesec dana prije nego što sam se potpuno slomila, prije engo što se moj život skroz promjenio. Možda da nije bilo njega, možda se nikad ne bi na to odlučila. Prošao je pokraj mene, učinilo mi se da me pogledao. Imao je prekrasne oči, tako zelene, .
Uf...ma kakve veze imaju njegove oči, nasmijala sam se sama sebi, vjerovatno me nije niti primjetio.
Zatvorila sam ormarić možda malo preglasno jer su se svi okrenuli da vide tko je ta neurotična osoba, a i povrh svega ormarić se nije zatvorio već se odbio o vrata.
Polako sam ga zatvorila i krenula prema izlazu iz škole.

Klizna vrata su se otvorila kad sam zakoračila prema njima i nevjerovatno hladan zrak zapuhnuo me i kosam mi je na neki čudan način zalepršala oko lica.Koračala sam ususretn vjetru i lišće je letjelo oko mene tako da sam trebala zatvoriti oči da mi nešto ne uleti u njih.

Nastavila sam hodati zatvorenih očiju, nije bio prvi put da to radim, kao da sam imala neki čudan osjećaj, šesto čula, osjetila bih kad bi se previše približila nečemu tako da me to nije zabrinjavalo. A i put od škole do autobusne stanice sam znala napamet zato me iznenadilo kad sam se zabila u nekoga.

Otvorila sam oči, on, one je gledao u mene smješeći mi se. Poželjela sam nestati. Zbunjeno sam se nasmijala. Prošaptala sam oprosti gledajući ga, očekujući njegovu reakciju na zbunjenu petnaestogodišnjakinju koja hoda zatvorenih očiju.

"Nije bed.", nasmijao se, "Ja sam William."
"Emily." , promumljala sam

***

Gledala sam u ogledalo...U biti nisam gledala svoj odraz. Vidjela sam nekoga drugoga.Koliko god da sam među toliko odraza pokušavala naći sebe nije. Išlo, počela sam se tresti od straha. Vjetar koji je u moju sobu dopirao kroz prozor nosio je zavjese koje su se svako toliko pojavljivale u odrazu donoseći nove ljude, ljude koji su me gledali. Ljude koje nisam htjela.

Nisam htjela, nisam htjela....A onda on, njegov pogled, pogled koji umiruje a u isti trenutak tako uznemiruje..Poželjela sam vikati, ne stvarno sam vikala!

***

"Emily...što je s tobom?" , zbunjeno me pitala Zoe gledajući me.
"Molim?", ogledala sam se oko sebe.

Bila sam u dnevnom boravku, knjiga iz povijesti bila mi je u ruci, a u drugoj olovka. Po cijeloj knjizi bilo je velikim slovima napisano William.

Kada bi se svi ljudi na svijetu pitali da li ponekad pozele da su netko drugi mozda bi bilo par ljudi koji bi rekli ne. Ostatak svijeta rekao bi da. Jer kako svi kazu drugima je uvijek bolje, drugi imaju vise srece i kod drugih je kako bi narod rekao trava uvijek zelenija..hmmm ali je li to istina. Zasto ljudi ne bi mogli biti zadovoljni svojim zivotom bas onakav kakav je?

Pa odgovor je, kako ja smatram, tako jednostavan. Kad bi bar mogla biti lijepa kao ona, imati srece kao on ili novca kao njeni roditelji....Eh ne bi li onda sve bilo bolje.

Ja sam rođena jednog kišovitog dana, dobro to nikad nije dokazano ali volim tako razmisljati, prije 15 godina i par dana...bio je to 08.11.1992. Moji roditelji se ni tocno ne sjecaju kakvo je vrijeme bilo tad. Da li sam odmah plakala ili sam bila čudna beba koja nije plakala. Da li me mama odmah uzela u ruke i ponosno pokazivala ili su me odmah odveli. Zar se roditelji takvih stvari ne bi trebali sjećati??

Kako god zahvaljujuci svemu tome ja sam sve vise uvjerena da sam posvojena. Uh iako moji roditelji kazu da to nije istina, al ionako kao da bi mi rekli i da je istina...

"Emily ti si luda!", nasmijala se Zoe moja mlađa sestra, za koju sam bila sigurna da je dijete mojih roditelja.

Ona je bila bas kao i oni, na neki nacin savrsena. Duga plava kosa, kao i kod mame, padala joj je niz leđa, a blistavo plave oči i tako savršen osmjeh i pogled od kojeg ti dođe da ju zagrliš i braniš da joj se nešto slučajno ne dogodi. I ona je znala to dobro iskoristiti.

"Zoe..gledaj, sve sam isplanirala, ako propadne.."
"Oke...al ja sam s tobom bez obzira na sve znaš." Nasmijala se i pogledala me svojim velikim plavim očima, samo sam se nasmijala.
"Zoich...."
"Nema ali...." , nasmijala se i istrčala iz moje sobe.

Ustala sam i krenula prema ogledalu. Zašto sam htjela mjenjati svoj život kad je i ovako bio ok...Koliko toliko. Odgovor na to nisam znala...a nisam bas bila sigurna dali sam ga htjela znati. Ali osjećala sam da nesto nije kako bi trebalo biti...a taj osjecaj je grozan.

Gledala sam neko vrijeme odraz u ogledalu. Moje oči su bile tako zelene i kao smaragdi su blještale na mom užasno blijedom licu.Pomaknula sma kosu s lica, i ona je opet pala za sekundu. Nasmijala sam se, razbarušila sam kosu . Imala je čudan crvenkast odsjaj na ovom jesenjem suncu. Reflektirala je svjetlost kao da je puna malih dijamantića.A onda mi je pogled pao na crveno srce koje je visilo na lanćiću oko mog vrata.

"Ne znam zašto." , rekla sam odrazu uzevši jaknu sa stolice i izašavši kroz prozor vani.